Novi roman Vladimira Kecmanovića staje uz njegove romane
Feliks i Top je bio vreo koji su prethodnih godina
bili među najznačajnijim književnim pojavama.
Sve tri Kecmanovićeve knjige povezuje vreme krize
vrednosti i raspada države i društva na kraju prošlog
veka. U Sibiru – naslov je aluzija na izgnanstvo Dostojevskog
a ne mesto radnje – Kecmanović je proširio
svoju galeriju neobičnih, upečatljivih likova. U Feliksu
su glavni junaci penzioner koji prevarama opstaje u
vreme inflacije i njegov sin. U Topu glavni junak je
dečak koji kao srpsko siroče ostaje u opsednutom Sarajevu.
U Sibiru glavna junakinja je mlada devojka koja
se našla zatečena između kriminala, srpsko-hrvatskog
rata i policije. Dok se raspliće pitanje ko joj je otac i
kako se ona zatekla u svemu tome, u pozadini je njena
američka romansa. Šta je ona i da li je zaslužila sve
što joj se dešava, da li nju spasavaju ili otimaju, da li
se erotski zanosi ili je samo očajna? Da li je ona slika
propasti ili biće koje zaslužuje nešto bolje?
Kecmanović razotkriva nivo podlosti i prevare na granici
na kojoj je sukob paravan za bogaćenje u kojem su
policajci kriminalci i obrnuto, a njegov roman se od
trilera pretvara u književnost izvrsnim stilom koji je
Kecmanović otkrio i razvio. Kratki pasusi od jedne
rečenice, sleng u kojem naoko nema dubljih misli i
boljih izraza, grade ritam koji je brz i neodoljiv. Manje
ambiciozan od romana Top je bio vreo, Sibir je brza,
uzbudljiva priča izuzetno efektnog stila.
Sibir je metafora za ono od čega se mora pobeći u bolji
život, roman koji se čita sa nadom uprkos svemu. To je
književnost koja ide u susret svome vremenu i njegovim
izazovima.