Život i rad
Iris Hanika (18.10.1962.), rođena je u Vircburgu i od 1979. živi u Berlinu (Berlin-Krojcberg). Odrastala je u Bad Kenigshofenu. Osamdesetih godina prošlog veka studirala je Opštu i komparativnu književnost i germanistiku na Slobodnom univerzitetu Berlin (Freien Universität Berlin). Nakon završetka studija, u leto 1989-e, bavi se pisanjem. Devedesetih godina radi kao lektor/korektor u časopisu „neue bildende kunst“ (nova likovna umetnost) i stručni prevodilac u softver-kompaniji Beta Systems Software AG (prevod tehničkih priručnika sa engleskog). Pored toga, radi kao novinar. Devedesetih godina piše za „du“ (ti) i „Der Alltag“. Od 1998. recenzira političke knjige za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ). Od 1999. do 2002. stalni spoljni saradnik "Berlinskih strana" u FAZ-u. Od 2000. piše hroniku za časopis "Merkur". Te tekstove (hronika) objavljuje 2003. kao knjigu „Das Loch im Brot“ (Rupa u hlebu). Od jula 2003. do februara 2004. piše nedeljnu hroniku za „Die Welt“ (Svet).
Iris Hanika smatra da je reforma pravopisa katastrofa. Važno joj je da se piše elegantno, nijansirano i precizno. Ali reforma pravopisa vodi ka osiromašenju i zaglupljivanju pisanog i usmenog jezika. Pisani jezik, kao njen alat, posredstvom pravopisne reforme "vraćen je, otprilike, na nivo iz 1730." Zbog toga se zalaže za poništenje iste i vraćanje na staro stanje. Njen moto u toj borbi protiv reforme je "Uništite ono što vas uništava". Potpisnik je "Rezolucije za ponovno uspostavljanje jedinstva nemačkog pravopisa". Potpisuje i "Frankfurtski apel" 6. 10. 2004.
1990. je Hanika, navodno zbog problema na radnom mestu, doživela nervni slom. U leto 1991. počinje s psihoanalizom kod Edit Sajfert (Edith Seifert), po metodi Žaka Lakana. Proces psihoanalize Hanika završava krajem 1997.
Nagrade, stipendije
2002. stipendija zadužbine Peter-Suhrkamp-Stiftung
2004. Stipendija za esejistiku zadužbine Donje Saksonije
2006 Hans-Fallada-Preis ("Hans Falada" nagrada grada Nojminstera)
2008 "Treffen sich zwei" na Shortlisti za Nemačku književnu nagradu
Bibliografija
• Katharina oder die Existenzverpflichtung. Erzählung. Berlin: Fannei und Walz, 1992.
• Das Loch im Brot. Chronik. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2003.
• Iris Hanika, Stefanie Flamm (Hrsg.): Berlin im Licht. 24 Stunden Webcam. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2003.
• Musik für Flughäfen. Kurze Texte. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2004.
• Iris Hanika; Edith Seifert: Die Wette auf das Unbewußte oder was sie schon immer über Psychoanalyse wissen wollten. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2006.
• Vor dem Gericht. Berlin: SuKuLTuR, 2007.
• Treffen sich zwei. Roman. Graz: Droschl, 2008.
• Das Eigentliche. Roman, 2010.
Intervju
O susretima u samoći i usamljenosti udvoje
O svojim iskustvima kada je reč o različitim formama izražavanja i ispunjenju koje one sa sobom nose autorka kaže:
„Sve u svoje vreme. Meni se najviše dopada ono što upravo pišem. O ispunjenju ipak ne bih govorila, to je previše pretenciozna reč; pre bih to nazvala srećom. Pisanje me usrećuje i svejedno je koja vrsta teksta pri tom nastaje.”
Koristeći tehniku montaže Hanika je napisala roman koji predstavlja uspešnu sintezu različitih formi, od naučnih do novinarskih, uz brojne izlete u literarni svet, pop i pank muziku i sl. Na pitanje o aktuelnosti i opravdanosti klasične forme romana autorka odgovara:
“Lepota kada je reč o romanu leži u tome što, zapravo, nema klasične forme, nego od samog početka postoje sve moguće forme. Ja, u međuvremenu, definišem roman kao “prilično dugačak tekst”; za sve ostale definicije moguće je naći suprotne primere. Ako pod klasičnom pripovedačkom formom romana mislite na onu iz 19. veka, onda je ona sigurno prevaziđena. Ali u toj formi se i dalje piše, i ona je kod publike veoma omiljena. Dakle, rekla bih da je umetnički ta forma prevaziđena, ali očigledno i dalje prihvatljiva za zabavnu literaturu.”
O očekivanjima jednog autora i interakcijama
Iris Hanika, istina, tvrdi da je pitanje o očekivanjima, željama i nadama vezanim za roman-prvenac čudno jer ona je “želela da napiše dobru knjigu, i kraj”, ali roman je ipak uneo neke promene u njen život:
“Sakupilo se toliko novca, da jedno vreme ne moram da se trudim da zarađujem za svakodnevni hleb, nego mogu da živim od prihoda koje donosi knjiga. To je prijatno, ali neće dugo trajati. Pored toga, sada sam tobož priznata, oficijelno, kao spisateljica i o meni se tako govori. To nije prijatno. Ispunjene želje nas čine nesrećnima.”
Na pitanje o ulozi koju bi autor u današnje vreme trebalo (ili ne) da preuzme u društvu, Hanika odgovara: “Autor ne treba ništa i svako je lud na svoj način. Na to pitanje ne mogu da odgovorim. A neku ulogu nipošto ne želim da preuzmem”. Na to se nadovezuje i stav autorke da “čitalac sam odlučuje šta će poneti sa sobom iz knjige”, a Hanika, lično, čitaocima “sigurno ne želi da ponudi ništa jer ne piše iz pedagoških razloga.”
Ni tokom pisanja romana, autorka nije razmišljala o potencijalnim reakcijama čitalaca, te kaže:
“O čitaocima tokom pisanja nisam razmišljala. Radujem se svakom čitaocu i raduje me kad se čitaocu moj roman dopada. Više od toga ne mogu da želim, a to i ne radim.”
Kritičari su s naklonošću prihvatili debitantski roman Iris Hanike. Ističe se da je autorka veoma uspešno, realistički opisala stanja svojih junaka (A. Zegers, Hamburški večernji list); da se u ambivalentnom ljubavnom romanu koji je pisan artificijelnim stilom izbegava kič (T. Rotšild, Der Freitag); da je reč o virtuozno ispričanoj velegradskoj ljubavnoj priči, pametno I veoma zabavno (M. Rajhart, WDR)…
Na pitanje kako reaguje na kritiku, Hanika odgovara: “S prezirom.“
Inače, o kvalitetima Hanikinog rada, veoma precizno, ističući umetničke kvalitete, govori poznati nemački pisac Vilhelm Genacino koji kaže da je „Iris Hanika kako politički, tako i realistički pripovedač, a istovremeno i umetnik, tako vešto prikriven, da se pri brzom čitanju tekstova to čak lako može prenebregnuti. Da nam autorka tu mogućnost pruža, posledica je njene skromnosti. Ona ne mora nama, čitaocima, odmah da gurne pod nos da se tu radi o umetnosti i pre svega o umetnosti.“
O usamljenosti i samoći
Kako u romanu, tako i u kraćim formama koje je Hanika objavljivala u nemačkim novinama, jedna od centralnih tema je usamljenost i samoća:
“Ako se čudite zašto pišem o samoći, onda, molim, razmislite o tome da je autor svakako veoma mnogo sam. Stoga mi je ta tema bliska. Muzičarima je lakše i ponekad im zavidim zbog toga što oni samo zajedno mogu da budu zaista dobri. Ali čovek se, verovatno, i kao muzičar može osećati usamljeno, kada svira ili mnogo bolje, ili mnogo lošije od svojih kolega. A imamo i soliste… Usamljenost je, u stvarnosti, osnovno stanje ljudi. Uzgred budi rečeno, sredstvo protiv usamljenosti je čitanje; ono za izvesno vreme prikrije usamljenost.“
Autorka ističe da je problem usamljenosti nevezan za ekonomsku situaciju i postoji čak i onda kad ljudi žive u zajednici:
“Zar su ljudi u ekonomski slabim zemljama zaista manje usamljeni? Suprotnost usamljenosti nije život u jednoj sobi sa pet ljudi. Pokušaj da se usamljenost vezuje za ekonomsku situaciju jedne zemlje izgleda mi previše kratkovido.“
Upravo univerzalnost teme omogućiće i srpskim čitaocima da se identifikuju sa likovima Hanikinog romana, kojima je u životu, istina, gotovo jedini problem, usamljenost, ali je utoliko teži.