VODA ZA SLONOVE
Sara Gruen
Kategorija: Savremeni roman
Život u cirkusu Braća Benzini: Najspektakulraniji šou na svetu za nekoga može biti spas, u vreme kada posla nema nigde, a za drugoga pakao. Džejkob je dospeo tu jer je iznenada ostao bez sreće, ostavši siroče, bez ičega, ne znajući kuda da pođe, sve dok ga hirovi sudbine nisu odveli na neobični voz – putujuću kuću životinja naučenih neobičnim veštinama, i najčudnovatijih ljudskih bića, gde će, kao gotovo diplomirani veterinar postati zadužen za čitavu menažeriju. Tu će se nesrećno zaljubiti u Marlenu, prelepu, mladu zvezdu, koja je ostala u cirkusu jer se udala za pogrešnog čoveka, Avgusta, harizmatičnog ali pomalo uvrnutog i mračnog trenera životinja. I Rozi, slonica, je tu kao velika siva nada za nove spasonosne cirkuske tačke. Jedini problem je što ona kao da ne zna nijednu veštinu i nije podložna dresuri. Ali, Džejkob će naći rešenje ustanovivši da on i Rozi imaju nešto zajedničko – oboje govore poljski, zbog čega će se između njih stvoriti topao, prijateljski odnos.
Priča se događa u vreme Velike depresije kad velike životne nedaće primoravaju ljude da iskažu ono najgore ali i najlepše što nose u sebi. Dok se bore za koricu hleba i goli opstanak članovi ove specifične zajednice kao i čitava Amerika krše zakone koji su do tada vladali i uspostavljaju nova surovija pravila, zakon jačega. Neke vrednost ipak ostaju večne, i ljubav koja vezuje Džejkoba, Marlenu i Rozi izvešće ih kao pobednike u borbi protiv svih onih koji ne biraju sredstva da bi ostvarili sopstvenu korist.
Knjigu je prevela Vanja Smoje-Glavaški
„Ostvarenje sna za sve one koji vole da čitaju. Čarobno putovanje pod cirkusku šatru i u srca junaka.“
Žan Rej (Julie and Romeo Get Lucky)
„U ovoj uzbudljivoj romantičnoj priči koja se događa u putujućem cirkusu tridesetih godina XX veka Sara Gruen je stvorila živopisne likove i priču zbog koje sam svaki čas ostajala bez daha. Od odanosti terijerke Kvini pa do ljupkosti slonice Rozi nit nas vodi do saznanja o tome koliko nas životinje mogu naučiti o ljubavi.“
Suzan Čiver (My Name is Bill)
„Cirkus, velika depresija, jedan komplikovan slon i podjednako komplikovana ljubav, izmaglice i zavijuci sećanja ispričanih krajnje neodoljivim glasom jednog starca koji je video sve. Sara Gruen je napisala izuzetno uverljiv roman, ispunjen samom životnom srži.“
Robert Olen Bater, dobitnik Pulicerove nagrade za roman A Good Scent from a Strange Mountain
„Divan, neverovatan i s izvrsnim zapletom, roman Voda za slonove odneo me je u svet cirkusa za vreme Velike depresije i nije me pustio otuda sve do samog kraja, pa čak ni tada. Beznadežno sam se zaljubila u ovu knjigu. Pročitajte je.“
Džošlin Džekson (Gods in Alabama)
______________________
ODLOMCI IZ KNJIGE
Oko mene je bio pakao – prodavci slatkiša preskakali su tezge, radnici su bauljali iz šatre, pomoćnici bezglavo jurcali unaokolo. Svi zaposleni u Najspektakularnijoj cirkuskoj predstavi na svetu braće Benzini pohrlili su ka glavnoj šatri.
Dajmond Džo je projurio pored mene kao konj u punom galopu. „Džejkobe, menažerija“, viknuo je. „Životinje su na slobodi. Trči, trči!“
Nije mi trebalo dvaput reći. Marlena se nalazila u tom šatoru.
Dok sam se približavao menažeriji, osetim podrhtavanje zemlje, što me zaista uplaši jer se prava buka još nije čula.
Zateturao sam se unutra i naleteo na jaka – na njegove ogromne grudi prekrivene talasastim krznom. Udarao je zemlju papcima, širio crvene nozdrve i kolutao očima. Proleteo je pored mene toliko blizu da sam odskočio na vrhovima prstiju i priljubio se uz platno iza sebe da me ne bi proboo zakrivljenim rogovima. Prestrašena hijena ga je ščepala za lopatice.
Tezga sa slatkišima u sredini šatora sravnjena je sa zemljom. Po njoj se sada valjalo neprepoznatljivo klupko pega i pruga – udova, nogu, repova i kandži – uglas ričući, vrišteći, urlajući i njišteći. Polarni medved je stajao iznad svih, naslepo zamahujući oko sebe šapama velikim poput tiganja. Dograbio je lamu i oborio je jednim udarcem. Lama je tresnula na zemlju vrata i nogu raširenih u različitim pravcima poput zvezde petokrake. Šimpanze su vrištale i brbljale dok su se njihale na konopcima da ih zveri ne bi dohvatile. Zebra unezverenog pogleda projurila je isuviše blizu sklupčanog lava, koji je snažno zamahnuo, promašio je, a zatim nastavio dalje, stomaka priljubljenog uza zemlju.
Pogledom sam pretraživao šator, očajnički se trudeći da ugledam Marlenu. Umesto toga, video sam samo kako se panter prikrada glavnoj šatri kroz prolaz koji vodi do menažerije. Zadržao sam dah dok mu je gipko, crno telo nestajalo u platnenom tunelu. Ako publika još nije obaveštena o tome šta se dešava, uskoro će saznati. Posle nekoliko sekundi začuli su se vrisci praćeni zaglušujućom bukom koju su stvarali posetioci koji su se tiskali, pokušavajući da pobegnu s tribina. Orkestar je ponovo utihnuo, ovog puta konačno. Zažmurio sam i pomislio: Samo da su izašle na zadnji izlaz, da ne pokušaju da prođu ovuda.
Otvorio sam oči i ponovo se, sav očajan, osvrtao po menažeriji. Zaboga, nije valjda tako teško naći devojku i slona.
Kad sam ugledao njene ružičaste perlice, skoro sam uzviknuo od olakšanja – možda i jesam, ne sećam se. Stajala je naspram mene, priljubljena uza zid, smirena kao da se ništa ne događa. Perlice su bleštale kao tečni dijamanti, poput svetionika među krznima raznih boja. I ona je mene ugledala. Posmatrala me je, činilo se čitavu večnost. Bila je neobično smirena. Čak se i smešila. Pokušao sam da se probijem do nje, ali nešto u njenom izrazu lica me je zaustavilo.
Onaj gad je stajao okrenut leđima prema njoj i, sav crven u licu, urlao, dizao ruke i mahao štapom sa srebrnom drškom. Svileni cilindar mu je ležao kraj nogu u slami.
Sagnuo se. Žirafa je prošla između nas, elegantno njišući dugim vratom čak i u takvoj situaciji, a kad je zamakla, ugledao sam je kako drži gvozdenu pritku. Držala ju je ovlaš, a vrh je oslonila na tvrdu zemlju. Ponovo me je pogledala, kao da je sve to zabavlja. Zatim se zagledala u njegov ogoljeni potiljak.
„Pobogu!“, uzviknuh. Najednom mi sve bi jasno. Pojurio sam prema njoj, saplićući se i vičući, iako moj glas nikako nije mogao dopreti do nje. „Nemoj! Ne čini to!“
Zamahnula je pritkom visoko, i razbila mu glavu kao lubenicu. Lobanja mu se raspolutila, oči iskolačile, a usta ostala skamenjena u obliku slova O. Pao je prvo na kolena, a zatim licem u slamu.
Preneražen, nisam mogao da se pomaknem, čak ni kad mi je mladi orangutan obgrlio noge.
Bilo je to davno. Veoma davno. Pa ipak me još uvek progoni.
*****
Progurasmo se pored radnika i zastadosmo pred njom. Ogromna je – visoka bar tri i po metra do ramena. Koža joj je pegava i ispucala kao isušeno korito reke, od vrha surle pa sve do velikih nogu. Samo su joj uši glatke.
Posmatra nas sablasno ljudskim pogledom. Oči su joj boje ćilibara, usađene duboko u glavu, oivičene izuzetno dugim trepavicama.
„Blagi Bože“, ote se Ogastu.
Ispruži surlu k nama, koja izgleda kao stvorenje za sebe. Mahnu njome ispred Ogasta, zatim Marlene, i konačno ispred mene. Iz surle štrči pokretljiva hvataljka, nalik na prst. Otvara i zatvara nozdrve, udiše i izdiše kroz njih, a onda skloni surlu. Visi ispred nje kao klatno, kao kakav džinovski, mišićav crv. Hvata njome slamu sa zemlje i ponovo je baca. Posmatram kako njiše njome i poželim da nas ponovo onjuši. Ispružim joj ruku otvorenog dlana, ali ona se ne vraća.
Ogast preneraženo zuri u nju, a Marlena je samo posmatra. Ne znam šta da pomislim. Nikad nisam video tako veliku životinju. Viša je od mene gotovo dva metra.
„Jes’ ti zadužen za slona?“, upita neki čovek. Stoji desno od mene u prljavoj, ispasanoj košulji, izgužvanoj pod pritiskom tregera.
„Ja sam direktor jahačkog programa i nadzornik životinja“, odgovori Ogast, ispravivši se da deluje što više.
„A ko je zadužen za slonove?“, upita čovek i krajičkom usana ispljunu pljuvačku od žvakanja duvana.
Slon ispruži surlu i potapša ga po ramenu. On je tresnu i udalji se. Slon razvuče usta u obliku lopate u nešto što se može opisati jedino kao osmeh i zanjiše se u ritmu sa surlom.
„Šta će ti?“, odvrati Ogast.
„Samo ’oću da mu kažem nešto, to je sve.“
„Šta to?“
„Da zna šta ga čeka“, reče čovek.
„Kako to misliš?“
„Reći ću onom ko je zadužen za slonove.“
Ogast me zgrabi za ruku i okrenu me k njemu. „Evo ga. On je zadužen za slonove. Pa, šta nas čeka?“
Čovek me osmotri, gurnu grumen duvana u obraz, sve jednako se obraćajući Ogastu.
„Ovo ovde vam je najgluplja prokleta životinja na celom svetu.“
Ogast deluje zapanjeno. „Zar navodno nije najbolji slon kog su imali? Al reče da je najbolji.“
Čovek otpuhnu i pljucnu smeđu pljuvačku k velikoj životinji. „Da je najbolja, zašto bi nju ostavili poslednju? Mislite da ste stigli prvi da nas očerupate? Tri dana vas nije bilo. Pa, nek vam je sa srećom“, reče i okrenu se da pođe.
„Čekaj“, prekinu ga Ogast naglo. „Reci nam nešto više. Je l’ neposlušna?“
„Nije, samo je glupa kô noć.“
„Odakle je?“
„Ma, skitnica – ostavio je neki prljavi Poljak koji je otegô papke u Libertivilu. Gradske vlasti su je prodale za siću. I to je bilo mnogo, jer otad samo jede i niš’ ne radi.“
Ogast ga gleda netremice, prebledeo. „Hoćeš da kažeš da uopšte nije imala tačku?“
Čovek zakorači preko kanapa, nestade iza slonice i vrati se s drvenim štapom dugim oko metar s metalnom kukom od desetak centimetara na vrhu.
„Evo ti kuka za slona. Trebaće ti. E, pa, srećno vam bilo. Što se mene tiče, ne daj Bože da ikad više u životu vidim slona.“ Ponovo pljucnu i ode.
Ogast i Marlena ga gledaju kako odlazi. Okrenem se upravo kad je slonica izvukla surlu iz pojila. Podigne je, nacilja i polije čoveka tako snažno da mu šešir odleti pod mlazom vode.
On stade, mokre kose i odeće. Za trenutak stoji tako, a onda obrisa lice, sagnu se da podigne šešir, nakloni se zaprepašćenoj publici sačinjenoj od radnika menažerije i produži svojim putem.
***
Ogast hukće, a lice mu je skoro ljubičasto od besa. Onda odjuri, verovatno da se obračuna sa Ujka Alom.
Marlena i ja se pogledamo i prećutno odlučimo da ne pođemo za njim.
Radnici menažerije se polako osipaju. Životinje, konačno nahranjene i napojene, pripremaju se za počinak. Na posletku sve utihnu, na kraju veoma napornog dana.
Marlena i ja smo sami. Pružamo Rozi raznoliku hranu, a ona je ispituje surlom. Kad mi pipkom zgrabi vlat sena iz ruku, Marlena se zakikota. Rozi zabaci glavu i razvuče usta u osmeh.
Okrenem se k Marleni koja me pomno posmatra. U menažeriji se čuje samo meškoljenje, rzanje i tiho žvakanje. Napolju, u daljini, neko svira harmoniku – poznatu melodiju u tročetvrtinskom ritmu, mada ne mogu tačno da joj se setim imena.
Nisam siguran kako se sve odigralo – da li sam je ja privukao k sebi ili obrnuto – uglavnom, sledeće čega se sećam jeste: držim je u naručju i plešemo valcer, vrtimo se i skakućemo ispred nisko razvučenog konopca. Dok se okrećemo, ugledam Rozinu podignutu surlu i osmeh na licu.
Marlena se odjednom udalji.
Stojim tako, uzdignutih ruku, nesiguran šta da učinim.
„Ovaj“, zausti Marlena, sva pocrvenela i skrenu pogled u stranu. „Da, dobro. Hajde da sačekamo Ogasta, važi?“
Dugo je gledam. Želim da je poljubim. Želim to više nego išta.
„Važi“, konačno izustim. „Hajdemo.“
format 14x21; strana 320; broš; latinica;
godina 2007;
br_izdanja 1;
Cena: 600.00 din.
*