[: Naslovna :]
 
 
 
 
 



 
 


 
 


 
 


Knjige


PROFESORKA ENGLESKOG

Lili King
Kategorija: Savremeni roman

Uzbudljiva priča o porodičnim odnosima sa provokativnim pogledom na ustanovljena mišljenja o tome šta intimnost, iskrenost, lojalnost i porodični dom znače. Godinama živeći sa knjigama, profesorka Engleskog, više posvećuje pažnju junacima književnih dela nego svojim studentima i sinu. Kada impulsivno prihvati prosidbu krajnje zaljubljenog udovca, život koji je sagradila brzo će morati da se promeni. Pomoću jednog romana koji nalazi sablasni odjek u njenom trenutnom životu ona je primorana da se suoči s svojim tajnama i okrene se svom mužu, sinu i novoj porodici.

„Lili King piše podjednako lepo i dirljivo i o krupnim, dramatičnim, i o sitnim i naizgled beznačajnim postupcima koji mogu da imaju loše posledice na porodicu.“
Njujork tajms books rivju

„Središnje teme Lili King su ono što ljudi rade jedni drugima i zaveštanje koje ostavljaju za sobom, a istražuje ih spretnom rukom, tako složeno da stvara u nama osećaj kao da smo odjednom tečno progovorili neki strani jezik.“
USA tudej

„Lili King suptilno raspliće krhke veze koje spajaju porodicu. Tananim ali jasnim stilom ona izlaže jedno intuitivno razumevanje ranjive tinejdžerske psihe i savršeno tačno opažanje unutrašnjeg života njenih junaka.“
Buklist

___________________
ODLOMCI IZ KNJIGE


Oktobar 1979.
To što ga u snu nije ubila i dalje joj je izjutra donosilo veliko olakšanje.
Nije zaista poverovala da je mrtav kad je u subotu malo duže spavao. Bio je to prosto ostatak davnog rituala, krhka avet starog straha od pre mnogo godina, kad se budila i čekala, jedva dišući, spremna da se pomoli da od njega dopre makar jedan jedini zvuk: tih uzdah ili šuškanje stopala njegove pidžamice po podu. Dogegao bi se u njenu sobu još topao, podbuo i sanjiv, a veliko olakšanje koje ju je tada obuzimalo sukobljavalo se sa stravom što uopšte gaji takav strah i užasom od njegovog ponavljanja sutra ujutru.
Pojavio se u petnaest do jedanaest, konačno, lupajući čizmama po stepeništu, preskačući stepenike, raskopčane košulje ispod koje se videla potkošulja (nije znala šta mu sada raste na grudima, niti je želela da zna). Istresao je pola kutije žitnih pahuljica i pojeo ih na drugom kraju stola uz glasno mljackanje. Ipak, u sebi se topila od miline! Nije mu to pokazala, nije smela. Umesto toga mu je samo rekla da zatvori usta dok jede, hvala lepo.
Okrenut leđima, dok je odnosio praznu činiju do sudopere, rekao je da ide preko kod Džejsona. Da rasturi televizor.
Posmatrala ga je dok je prelazio preko fudbalskog igrališta – danas nema utakmica na domaćem terenu, hvala bogu – i potom nestao niz stazu prema Džejsonovoj kući. Slatko, kratkotrajno olakšanje otišlo je zajedno s njim.
Vratila se brdima pismenih zadataka koja su je čekala na stolu. Posle dva do tri sata stigla je do dna hrpe radova prvaka i prešla na gomilu koja je pripadala trećacima. Piter nije došao kući na ručak, tako da je zaboravila da jede.
Pomišljala je da otkaže dogovor za to veče. Tom će ponovo želeti da je dodiruje, da joj brkovima grebe vrat. Oznojila se ispod pazuha. Telefon na zidu nije joj davao mira – kao virus, ili migrena. Kratak poziv mogao bi da reši sve: preznojavanje, ukus užeglosti u ustima i osećaj da više nije u svom telu već pored njega. A opet, ta njena izdvojenost ju je sputavala, ne dozvoljavaljući joj da se ostavi ocenjivanja i pređe pet koraka do telefona. Umesto toga, nastavila je da posmatra kako nalivpero u njenoj ruci sitnim, debelim oznakama štiklira dobre pasuse, ispisuje opširne, napadačke primedbe pored onih loših, a potom ostavlja ocenu ispod poslednje rečenice svakog sastava. Uvek je strože ocenjivala onih popodneva uoči večeri s Tomom Beluom. Piter je otvorio vrata. Kad je uopšte stigao kući? Nije ni čula zvono. Biće da je neki od domara, Lojd ili Vendel, došao da zamoli za pomoć da prenese stolice iz jednog krila u drugo. Međutim, iz hodnika se čulo čudno šuškanje koje se sve više približavalo da bi se potom u njenoj kuhinji pojavio Tom, glavom i bradom, u perjanoj jakni. Nikad ga nije videla u kaputu. Temperatura je od prošlog vikenda opala za dvadeset stepeni. Jakna je bila bež boje, pojas je Tom ostavio da landara na kukovima.
„Ideš na Everest?“, upitala je, osećajući se dok je tako sedela za stolom kao u klopci. Nije se mnogo doterivala pre no što će ga ugledati, ali se već ranije očešljala, oprala zube i izula stare kućne papuče iz kojih je virila postava. Sve dosad njihovi susreti bili su prilično zvanični, s tačno određenim početkom i završetkom, nisu ostajali da prespavaju jedno kod drugog, nisu zajedno putovali za vikend. Nikad nisu navraćali jedno kod drugog ovako nenajavljeno; deca im se još nisu poznavala. Dodirivali su se s oklevanjem, gotovo rasejano i, ako se dobro sećala, uz zbunjujuće bolnu mešavinu zadovoljstva i stida. Bez snošaja. Čudno, ali ima­li su prećutni sporazum u vezi s tim.
Njen pas Volt gurnuo je dugačkom njuškom Tomovu ruku, ali Tom mu nije uzvratio na uobičajeni način. Samo je stajao na pragu i nestrpljivo je posmatrao. Namerava da raskine s njom. Jasno kao beli dan. Ne bi to ni uradio na neki drugi način već upravo ovako, lično, u perjanoj jakni, možda po povratku iz stovarišta. Nije morao da se trudi. Jedva da joj je išta značio. Uživala je u njegovom društvu, u tome što joj nije postavljao nikakve zahteve, ali to nije moglo potrajati još dugo.
„Izvini“, rekao je pokazujući na more pismenih zadataka. „Znam da te prekidam.“ Ruke su mu bile crvene od hladnoće.
Hajde da već jednom završimo s tim, pomislila je, dok su je gnev i poniženje pekli u grlu. Um joj je bio smiren, suzdržan, ali joj je zato srce bolno lupalo, pokretano sasvim drugačijim motorom.
„Maločas sam… nameravao sam da… ali sasvim me je sludelo sve to…“ Prešao je na drugu stranu kuhinje, daleko od nje, a naduveni rukavi jakne su cvileli dok je mlatarao rukama. Pitala se nije li možda sam sašio tu užasnu jaknu.
Poželela je da mu nikad nije rekla da ga voli. Naprosto mu je učtivo uzvratila ljubaznost jednom kasno uveče. Ali sad se ispostavljalo da je pogrešila. Naravno da je bilo prerano. Žena mu je tek nedavno umrla. Želela je da već jednom kaže šta ima i da ode kući.
Došao je do kraja kuhinjskog pulta, okrenuo se i u tri duga koraka našao pred njom, nadnoseći se nad nju i pismene zadatke. Mirisao je na nešto poznato. Javorov sirup, možda. Oči su mu najzad našle njene. „Vido, volim te. Stvarno. Ali to mi nije dovoljno. Nije mi dovoljno da te samo volim. Želeo bih, za dobro svih nas, da jeste, ali nije. Hoću da se venčamo.“ Iz grudi mu se oteo smeh ili jecaj, Vida nije mogla da razazna šta. „Hoću da se venčamo.“
Iz jakne je izronio prsten, bez kutije, koji je zvecnuo upavši joj u šolju s čajem. „Do đavola“, rekao je izvlačeći ga debelim, drhtavim prstima. „Siguran sam da su te i lepše prosili. Jednostavno nisam od tih.“
Ovo je, u stvari, bila njena prva bračna ponuda. Neka druga žena, bolja od nje, možda bi to i priznala. Ona ne bi, nikad. Puštala ga je da veruje, kao i svi ostali ovde, da je bila udata za Piterovog oca.
Prsten se sada takođe nadnosio nad njom, stisnut između vrhova Tomovih prstiju. Odjednom je shvatila pravu ulogu prstena. Kao što je rekao T. S. Eliot, silom je pretvarao trenutak u krizu. Bez njega, bračna ponuda bila je samo pitanje, molba, a odgovor početak razgovora koji bi mogao da potraje nedeljama, godinama čak. Prsten je, međutim, zahtevao konačan odgovor za nekoliko sekundi. Ili pružiš ruku i uzmeš ga ili je ne pomeriš s pismenog rada Henka Fiša o Emersonu. A kad ga jednom uzmeš, vrlo ti je nezgodno da ga vratiš. Ali da ne uzme prsten, da ga ne pipne, da gleda kako se vraća u džep perjane jakne – proševina ocenjena jedinicom kô vrata. Ko bi mogao da uradi tako nešto? Čula je kako Piter na spratu prolazi predsobljem na putu za kupatilo. Oduvek je zamišljala ovaj trenutak ispunjen ushićenim ubeđivanjem, ali bio je ovo trenutak u kojem je trebalo okončati nelagodu, zaustaviti Tomovo šumno, plitko disanje kroz nos i tihi smeho-jecaj koji je pokušavao da priguši. Ovo je bio čas koji se ticao Pitera, tamo na spratu, i njenog užasavanja od jutara i svih onih godina koje su proveli sami u ovoj kući.
Nikada neće znati da li je nešto rekla ili je samo klimnula glavom. Bila je jedino svesna nekoliko brojeva većeg prstena koji joj je skliznuo na prst i Toma kako je ljubi, potom zariva lice u njenu kosu, a onda je opet ljubi. Kao da je sve bilo od gume. Uprkos njegovom oduševljenju, imala je osećaj da se cela stvar ne odvija baš tako, nego da zapravo probaju, teoretišu, a da će se stvarni trenutak desiti kasnije, da će se desiti drugačije.
Tom je pozvao Pitera, koji se smesta sjurio niz stepenice, pomalo nespretno, zbog čega joj je bilo neprijatno pred Tomom. Lice mu je bilo zarumenjeno. Već je znao. Još pre no što mu je Tom saopštio, spustivši ruke na njena ramena, videla je da Piter već zna.
„E, oduševljen sam“, rekao je, rukujući se s Tomom i potom dižući obe pesnice uvis, kao pobednik u fudbalskoj utakmici. „Čestitam, mama“, rekao joj je i poljubio je u obraz. Brada mu je bila obrasla čekinjicama. „Video sam ja odavno da se ovo sprema.“ Blistao je gledajući je, premda je jedva poznavao Toma. Nekoliko usputnih pozdrava na vratima, ništa više.
Proslavili su uz keks i sok od jabuke. Napunila je čaše, poslužila ih keksom, ali je i dalje bila negde izvan svog tela, dok je ovaj trenutak bio izvan ostatka njenog života. Stalno joj se iznova činilo da samo uvežbavaju, sve troje, i svaki put kad bi se osmehnula Tomu ili Piteru, imala je osećaj da i oni to znaju. Ispratila je Toma do kola. Nadala se da će ova poseta poslužiti umesto ranije dogovorenog izlaska i da će ostatak večeri moći da posveti poslu. Međutim, ponovo ju je zagrlio i rekao da će doći po nju u sedam.
Ušao je u kola, a potom iskočio napolje. „Umalo da zaboravim.“ Uzeo je nešto sa zadnjeg sedišta. „Mali veridbeni poklon.“ Pružio joj je plavu kutiju s njegovim znakom, Beluova krojačnica. Bio je tako siguran da će ona pristati.
„Kad sam bio jako mali“, rekao je naslanjajući se na kola i privlačeći je sebi prisnim pokretom koji je dotad verovatno upoznala samo njegova pokojna žena, „moj deda je sašio haljinu za jednu mušteriju, vrlo jednostavnu haljinu. Nekoliko nedelja kasnije, njena prijateljica je došla u radnju i naručila potpuno istu haljinu. Rekla je da joj je prijateljica kazala da je to čarobna haljina. Posle toga dobio je još jednu porudžbinu, pa još jednu. Deda je sigurno sašio bar dvadeset pet takvih haljina. Potpuno sam zaboravio na njih, a onda sam video tebe i setio ih se. Setio sam se haljine do najsitnijih pojedinosti, sve do sedefaste dugmadi. Ne znam zašto.“
Podigla je poklopac s kutije. Bila je žuta, a ona tu boju nije nosila. Laknulo joj je kad je shvatila da je reč o letnjoj haljini, s vrlo kratkim rukavima: on ne očekuje od nje da je obuče još najmanje osam meseci.
„Divna je“, rekla je prinevši je uz sebe. Blagi bože, šta je to uradila?
„Čarobna je.“ Ponovo ju je poljubio. Poljupci su sada bili drugačiji, odlučniji, posesivniji.
Krojač Tom mi je sašio haljinu, zamišljala je kako govori Kerol, iako je znala da to neće učiniti.
Gledala je za njegovim kolima dok su skretala s njene pošljunčane prilazne staze na asfaltiranu školsku aveniju, koja je u dugačkom luku zaobilazila oko glavne zgrade sa svim njenim novim krilima, teniskog terena i, zatim, oko dvorane za hokej pre no što je najzad izbijala na glavni drum. Bude li se stvarno udala za njega, moraće da napusti profesorsko naselje koje joj je bilo utočište već petnaest godina.
„Zar ti nije hladno?“, doviknuo joj je Piter s vrata. Bilo je nekakvog uzbuđenja, mahnitosti u njegovom glasu, kakve još nikad nije čula. Otvorila je prtljažnik svojih kola i ćušnula kutiju unutra. Šta je u kutiji, upitao ju je dok je prilazila. Imaće toliko pitanja za nju ovog popodneva. Prilazeći kući zastala je i pripalila cigaretu ne bi li kupila sebi još malo vremena.


format 14x21; strana 244; broš; latinica; godina 2007; br_izdanja 1;

Stavi u korpu Cena: 520.00 din.*

 Sline knjige
SNOVIđENJA O KRVI
Suzan Parisi
ALMODOVAROVA TEOREMA
Antonio Kazas Ros
SASTANAK
Kristin Ango
CAREVA DECA
Kler Mesud
DANTEOVA BALADA
Eduardo Gonzales Vijanja
VODA ZA SLONOVE
Sara Gruen
UKUS TAMARISA
Anita Rau Badami
GUSAREVA KćI
Margaret Sezar-Tompson
SAVRšEN DAN
Melanija Macuko
TAJNI ZAPIS
Sebastijan Bari
RECI MI SVOJU TAJNU
Dirdri Persel
SENA PUTA SVILE
Kolin Tjuborn
LILA LILA
Martin Suter
MARLI I JA
Džon Grogan
SABIRANJE
Toni Džordan
OČI URAGANA
Berta Sera Manzanares
SKRIVENE RADOSTI - NEHOTIčNA SEćANJA JEDNOG VINOPIJE
Paolo Boneso
GDE SE REKA SUŽAVA
Eme Laberž
KRATKI I čUDESNI žIVOT OSKARA VAA
Džuno Dijaz
SVET PRE NJE
Debora Vejzgal
POBUNA PEVAČA PSALAMA
Marten 't Hart
FLINT
Pol Edi
NEBESKI ŽAR - TAJNI JEZIK ŽENA
Alma Aleksander
PORODIČNA TAJNA
Renata Dorestejn
TRAVA ZA ZALJUBLJIVANJE
Tereza More
KINESKO-ENGLESKI REčNIK ZA LJUBAVNIKE
sjaolu guo
NAGIBOVA KCI
Samija Serageldin
IZABELINA KĆI
Džudit Rajan Hendriks
ČEKAJUćI KOLUMBA
Tomas Trofimuk
KUĆA IZ SNOVA
Rejčel Hor
KRIšNINIM OčIMA
Sani Sing
SNOVI O KASPIJSKOJ KIšI
Đina Nahai
ŠPANSKA VERZIJA
Alberto Ongaro
MAPE ZA IZGUBLJENE LJUBAVNIKE
Nadim Aslem
NI TI NI JA
Kamij Lorans
DOBA ŠIVE
Manil Suri
ZEMLJI OBEćANI
Hilari Džordan
VRT UŽIVANJA
Đačinta Karuzo
TUMAČENJE UBISTVA
Džed Rubenfeld
TELA U POKRETU
Meri En Mohanradž
STAZAMA I DVORANAMA PODZEMLJA
Šon Rasel
ŠOLJICA ČAJA
Ejmi Efron
SLIKA
Nina Šajler
SKUPLJAčICA BADEMA
Simoneta Anjelo Hornbi
ROAMING
Ana Dassiaglo
POD MERMERNIM SVODOM
Džon Šorz
PANDORIN KLJUČ
Lin Hajtman
OVDE SAM VEĆ HILJADU GODINA
Mariolina Venecija
OTROVNA VEČERA
Piter Elbling
NOS EDVARDA TRENKOMA
Džajls Milton
NEDELJNO JUTRO
Ejmi Efron
NASLEĐENI GUBITAK
Kiran Desai
MIDLSEKS
Džefri Eugenides
LEVA OBALA SENE
Kejt Mjuir
KUĆA VIDELA I SENKE
Nikolas Grifin
KUĆA U KAIRU
Samija Serageldin
KOMPAS DUšE
Šon Rasel
KAO VUK
Eraldo Baldini
KAMENJE PREDAKA
Aminata Forna
ISTRAJNOST
Alfred Lansing
GOSPODARICA NIČEGA
Heder Makgauan
DUHOVI OKRUGA MINERAL
Heder Šarfedin
CRNI DUD
Kejtlin Dejvis
CRNA PTICA
Mišel Bazilijer
MALO POMOCI ODOZGO
Sarali Rozenberg
PRIMORAN
Džonatan Kelerman
DOBRA DELA AJELE LINDE
Šarlot Forbs
RAFAELOVIM TRAGOM
Džoana Pitman
PETROPOLIS
Anja Ulinič
NEKAD SMO ČUVALI TAJNE
Eva Rajs
KROKODIL NA PEŠČANOM SPRUDU
Elizabet Piters
IZGUBLJENO-NAĐENO
Karolin Parkherst
HOTEL HONOLULU
Pol Teru
UBIĆA BOGOVA
Linda Robinson
GUTAČ DUŠA
Linda Robinson


*U cenu nisu uraunati PDV i trokovi PTT-a
 

 


 

 

facebook

 

 

 
 Kontakt


Naša izdanja možete naći u knjižarama širom zemlje ili naručiti direktno od nas sa popustom!

Adresa:
Gospodara Vučića 245
11000 Beograd Srbija
Telefon:
+381 11 3087-515; 3087-514
Fax:
+381 11 3087-614
E-mail:
office@monoimanjana.rs


 
 
 
 
 
 Izdanja Pisci Vesti Uslovi kupovine 
 
Copyright © 2004-2010 Mono&Manana, sva prava zadržana. Develop by: JFD